Mogu da nabrojim nekoliko stvari u životu koje su me baš iznervirale: kad je onaj turski košarkaš na Svetskom prvenstvu 2010. nagazio na aut-liniju i sudija je to video, ali mu je ipak priznao trojku u poslednjoj sekundi i uskratio nas finala, kada sam videla podatak da žene u proseku zarađuju 24% manje od muškaraca za isti posao i kada sam skontala da su izbori samo mesec dana pre mog 18. rođendana. Dakle, ja ću živeti 4 godine i 11 meseci kao punoletna osoba u zemlji predsednika na čiji izbor nisam imala prava da utičem. To prilično smara.
Pre nego što krenete sa pretpostavkama o mom političkom opredeljenju, dozvolite da vam saopštim da nemam afinitet prema apsolutno nijednoj partiji u ovoj zemlji, što ne znači da nemam mišljenje o njima. Time dolazimo do prvog od argumenata u korist snižavanja starosne granice za glasanje – mlađi ljudi generalno imaju mnogo svežiji pogled na političku scenu iz prostog razloga što nemaju razvijenu lojalnost prema nekoj partiji ili individui na osnovu njihovih prethodnih dostignuća (ili nedostignuća, zavisi), koja nekad datiraju i do deceniju unazad, već razvijaju svoje mišljenje na osnovu onoga što vide, čuju, povezuju i zaključuju.
“Ali šta deca znaju o politici, pusti odrasle da se bave ozbiljnim stvarima, idi valjaj plastelin ili tako nešto”
Okej, ali šta odrasli znaju o politici? Šta bilo ko zna o politici, kada smo već kod toga, i da li postoji nešto što se zapravo može znati kada je reč o politici? Ne, sve se svodi na mišljenje pojedinca, jer na kraju krajeva, mišljenja nekoliko miliona pojedinaca odlučuju ko će voditi državu, dok znanje nema baš nikakve veze s tim.
Kada uzmemo u obzir da je kritičko mišljenje kod adolescenata od 16 ili 17 godina u potpunosti razvijeno, ne bi trebalo da nas iznenadi činjenica da je u zemljama poput Austrije, Brazila, Škotske, Argentine i Kube, kao i određenim pokrajinama Nemačke i Švajcarske, donja starosna granica za glasanje 16 godina. Pitanje je, zašto nije svuda?
“Ali mlade to ne zanima i nisu dovoljno informisani…”
Interesovanje i nivo informisanosti zapravo i nemaju mnogo veze sa godinama. Čak šta više, logično je da oni koji će u toj državi živeti još 50 i više godina, studirati, graditi karijeru, osnivati porodice budu više zainteresovani za to ko će je voditi od onih koji su sve to već završili i uživaju u penzionerskim danima razmišljajući na šta da potroše onaj silni novac koji su dobili pred Novu godinu. Što se informisanosti tiče, smatram da je potpuno legitimno dovoditi taj segment profila glasača u pitanje, jer poenta demokratije je da svaka osoba glasa po sopstvenom uverenju, a ne onako kako joj je rečeno da glasa. Problem je u tome što, ponavljam, ovo nema veze sa godinama, jer da ima, ne bismo se susretali sa kupovinom glasova novcem, sendivičima, praznim pričama i raznim obećanjima.
Ono na šta želim da skrenem pažnju je da se mladi u Srbiji pitaju za premalo stvari, a imaju dosta toga da kažu. Najmanje što država može da uradi je da da priliku i nama između 16 i 18 godina da učestvujemo u izboru onih koji će toliko uticati na naš život u godinama kada i mi sami nismo sigurni koliko možemo da utičemo na njega. Ne brinite, svakako nas nema dovoljno da bismo uticali na ishod izbora.
Tekst: Milica Starinac.